ona je meka i topla i čini me sretnim.

U pamučnom jutru prepoznajem se kao
Mjehur od sapuna i baš bi rado spav'o
Buđenje, radio i suha usta, to je to:
Kad se okrećeš i potiho stenješ u krevetu
Umoran al zadovoljan zbog jučer
Koje je bilo jednom i jednom u životu.


Tri godine i 10032 riječi kasnije nisam ništa pametniji.

Gotovo!

a sad poučna priča!
poučna priča:

"Hajde da se takmičimo!" - reče jedan miš drugome.
"Može! Kako?"
"Ja ću uzeti papirnati aviončić i popeti se na brdo. Ti me čekaj tu dolje a ja ću ti baciti aviončić. Ako ga uhvatiš, ti se penješ na brdo a ja se spuštam dolje i mijenjamo uloge. Ako ne, moraš mi donijeti aviončić i ja ponovo bacam. Brojimo do sto!"
"Može!" - reče drugi miš i uhvati prvi bačeni aviončić. Miševi zamijene mjesta.
Nakon što su se nekoliko puta izmijenili, drugi miš je bacio aviončić na drugu stranu, tako da ga prvi ne može uhvatiti prije nego padne na tlo. Prvi miš mu je donio aviončić i pustio ga da opet baca. Tako je drugi miš otkrio da može to činiti unedogled i da će tako pobijediti. Ali nakon petog puta, prvi miš se jednostavno udaljio od brda i ostavio drugog miša da na njemu stoji sam i tužan. I nikad se više nije vratio, a drugi miš je umro u tuzi i samoći. Sada njegov kostur stoji na brdu kao primjer drugim miševima.



***



Na izmrvljenoj klupi sjedim
Kad odjednom navreš ti
U tom trenu nekad blijedim
Okrenem se - gdje su svi

Ne mogu se dobro snaći
Iza mene noć je, mrak
Ne smeta me - ne nalazim
Niti jedan svjetla trak

Hoće tako nekad noću
Svaki puta isti san
I tek savladaš hladnoću
A kad ono svane dan



***



Dosta mi je žutih zidova.
I onog ničeg što na njih ne objesiš.

Tako ih obojiš "da ne budu bijeli".
Kao da je loše da su bijeli.
I onda imaš gadne, žute zidove.

Dosta mi je žutih zidova.
I vrata koja iznad sebe imaju prozor.

Ma zapravo nisu čak ni žuti.
Više su nekako. Žućkasti. Kao bjelokost. Valjda.
Nisam nikad vidio bjelokost.
Zašto se zove tako kad nije bijela. Haha.
Uglavnom, nisu čak ni žuti!
Samo čudno ružni nakon nekog vremena.

Dosta mi je žutih zidova.
I onih boje breskve.

Sigurno zvuči glupo, ali je.
Baš ih nekako ne volim.
Radije kupim borić od vanilije.
On ima lijep miris.

Dosta mi je žutih zidova.

Brisači marljivo liju vodu sa stakla Mladenovog auta. Kiša pada tako da se čuje kao da netko lupka prstima po limu, a Jasna je stalno razmišljala: boljitak ili zanimljivost? I samo je odjednom proplakala i zajecala: "Ma ne mogu ja tako! Nije po planu!" -"Jao, gle, podvožnjak je potopljen" - reče Mladen i stane sa strane - "Ajde, prošećimo malo."
Postoje trenuci u kojima čovjek osjeti potrebu napraviti nešto kao iz filmova, glupo, patetično, možda i malo jeftino. Mladen ne gleda takve filmove. Mladen ne čita takve knjige. Zapravo, Mladen gleda povijesne filmove i čita naučno-fantastične knjige. Pa ipak, nikakva slična misao mu nije pala na pamet dok je otvarao vrata Jasni koja prstima briše suze i ostavljao auto pored ceste. Neko vrijeme su samo hodali i šutjeli a Jasna je šmrcala. Onda je progovorila: "Nije po planu! Pa rekli smo!" -"Zapravo, rekla si. Ja sam samo rekao dobro." -"Ma. Ti i tvoje neslaganje. Zato smo sad tu." -"A šta je uopće bilo? Sigurno nešto glupo."
I stvarno, bilo je nešto glupo. Pogledajmo ukratko njihov odnos: Mladen je Jasni svaki dan nosio po ružu, ona njemu tanjur juhe. Ona je njemu isplela roze rukavice za vožnju, on je njoj kupio ružne kuke za vješanje jakni s lavljom glavom. Za Božić joj je poklonio mrtvog miša u teglici, a dobio praznu konzervu paštete u staklenoj kutijici. I tako su funkcionirali. Sve dok im nije postalo predobro (kad je ljudima dobro, oni to uglavnom ne razumiju jer su glupi pa nalaze sitnice za koje se uvjere da ih smetaju, primjerice način na koji netko otvara čačkalicu zamotanu u papirnati omot, strana s koje počinju čitati novine - dobro, to svi rade straga - program koji koriste za slušanje muzike na kompjuteru, držanje za ruke i slično. Dokaz ovoj tvrdnji su i slučajevi gdje muž ostaje sa ženom koja ga konstantno vara i pati, dok neki drugi svoju vjernu ženu tuče i zlostavlja. I obrnuto). Dakle, kad im je postalo predobro, našli su gluposti koje ih smetaju. Mladen je uvijek volio mnogo unaprijed znati točno vrijeme njihova idućeg susreta. Jasnu je to počelo živcirati i sve je češće govorila da ne zna te da će mu javiti kasnije. Mladena je, pak, to zasmetalo pa ju je pitao zašto mu više ne govori kad će se sastati. -"Jao, pa ti stalno to pitaš! Koga briga, reći ću ti na vrijeme!" - rekla mu je Jasna, na što je on odgovorio kako se samo želi unaprijed dogovoriti ili nešto slično. -"Sve ti mora biti isplanirano, ha?" - planula je. -"Nije to nikakvo planiranje, samo dogovor!" - pokušao se obraniti Mladen. E sad, zaustavimo načas sliku: vidimo Jasnu pred Mladenovim vratima, njega s jednom nogom u hodniku a drugom na pragu; oboje drže ruku u zraku, imaju poluotvorena usta i pomalo bijesne, nezadovoljne poglede. Tu su negdje oboje pogriješili. Ona zbog toga što je previše pažnje pridavala nekakvoj njegovoj blesavoj navici koja je vjerojatno bila više rezultat veselja zbog ponovnog susreta nego izraz ljubomore ili kontrole, a on jer je inzistirao na bezuvjetnom pokoravanju istoj toj navici, a odricanje ga ne bi ništa koštalo. Zamislimo, dakle, ljutnju i besmisao situacije, a zatim ponovno pokrenimo sliku: "E pa evo ti plan! Znaš kad ćemo se idući put vidjeti? Nikad!" - izderala se Jasna a Mladen odgovorio "Dobro!" i zalupio vrata. I to je to. To je to, nešto glupo.
I dok smo analizirali "nešto glupo", Jasni i Mladenu su pred očima prošle iste te slike i 315 metara koračanja od mjesta gdje su ostavili kola. "Da, nešto glupo" - rekli su skoro uglas. Postoje trenuci kad se osjećaš kao u filmu ili knjizi i kad osjećaš potrebu tako se ponašati. Trenuci u kojima uspijevaš pobijediti svoju ustrajnost i onu glupu stranu ponosa. Jasna ne vjeruje u takve trenutke. Ona je snažna, moderna i samozadovoljna žena, pomalo zadojena dogmatikom roditeljskog doma gdje se takve scene, uostalom, i ne događaju. Pa ipak se toga nije sjetila kad je primijetila da ju Mladen vodi na neko drago joj mjesto. Možda bi se i sjetila da maloprije nisu iz auta izašli na kišu a kišobran ostavili unutra i da nije plakala prisjećajući se događaja od prije pola godine. Ovako, osjećala je samo uzbuđenje dok su se bližili kraju hoda.
-"Eto" - reče joj - "Tu je bila naša klupica! Maknuli su je. Došao joj je kraj. Vidiš, sve ima kraj." Zatim uzdahne i kaže "A nešto i nema" pa ju čvrsto primi za ruku.
-"Zašto mi to činiš?" - upita ga.
-"Jer te volim."
-"Aha, pa onda u redu."

Manirima lijepim zidovi odišu
Te stijene hladne što nikada ne dišu
Misliš da gumena njihova narav je
A ipak se čudiš kad govor izostane

Otprilike tako šutim i ja
Zubi su zid moj od kamenja
Al' opet kad rječca se probije
Tad znaj to sam ja - tad znaj iskrena je


Ma.
Ze' d' a t' zoven org

"O" - začuđeno će Jasna ugledavši pokislog muškarca s čije se kose cijedila kiša. Toliko začuđeno da joj je iz ruke ispala kreda kojom je maloprije pisala po ploči. "Dobar dan. Želite li..." - zausti - "Želite li preuzeti?" -"U redu je, nastavite predavanje" - reče čovjek u promočenoj jakni, okrene se i zatvori vrata. Jasna se sagne da podigne kredu. To je, dakle, taj profesor, postalo joj je jasno. Nikakvo novo poznanstvo, nikakav zanimljiv i simpatičan čovjek koji će je savjetovati kako da poboljša svoja predavanja, već muškarac kojeg više nikada u životu nije trebala vidjeti. Takav je barem bio dogovor. Plan. Kako god. U svakom slučaju, ona i Mladen su se složili da se više neće vidjeti. Ali kako je mogla znati da se on u međuvremenu zaposlio baš tu? Kako sad to? Plan nije bio takav. Ali u životu rijetko što ide točno po planu koji si postaviš. Nekad zato da ti ne bude dosadno, a nekad zato što je tako jednostavno bolje. Znala je to i Jasna, samo nije znala treba li ovo za nju predstavljati boljitak ili zanimljivost. Jedino što je trenutno vidjela u susretu s Mladenom (i neizbježnom razgovoru u hodniku nakon predavanja) bilo je opterećenje.


***


Nakon što je zatvorio vrata predavaonice, Mladen nije znao što da radi. Ujutro vidi Jasninu fotografiju i sad se ispostavi da je ona nova profesorica koja već tjednima treba doći i zamijeniti ga u jednoj grupi upravo ona! Što sad? Želio je malo porazgovarati s njom, možda se čak i ispričati. I silno ju je želio primiti za ruku. Odšeta do zahoda. Zna što će. Sjest će na školjku, motati papir u male kolutiće i bacati ga prema vratima. To baš opušta. I uvijek mu raščisti misli. Čistačica bi ga ispsovala da zna da je on taj koji uvijek ostavi takav nered u kabini. Ali koga briga, ionako nikad neće saznati. Otrgne već deseti papirić i žalosno ustanovi kako je to bio zadnji. U ruci mu ostane samo smeđa kartonska cijev. Što sad? Nervozno rastrga karton i izađe iz zahoda. Ode do domara koji je još uvijek pio kuhano vino. Sjedne s njim i počnu pričati o vremenu. Odjednom ga upita zna li možda kad nova profesorica danas završava s poslom. Domar se zamisli, ispije gutljaj, pa napokon kaže "ako se dobro sjećam, u zbornici su rekli da je danas trebala doći samo na dogovor satnice, ali ostala je da zamijeni vas jer ste kasnili" -"Da, zbog kiše" - opravda se Mladen. - "Hvala vam" - doda i ustane. -"A lijepa je, a?" - reče mu domar potapšavši ga po ramenu. Mladen ode natrag u zahod, tamo pričeka neko vrijeme, a zatim izađe iz zgrade praveći se da zakopčava jaknu.


***


Nakon predavanja Jasna je relativno zadovoljna izašla iz prostorije. Još je zadovoljnija bila kad je ustanovila da Mladena nema u hodniku. To zadovoljstvo zapravo i nije imalo smisla, jer je znala da će ga kad tad susresti, ta on radi ovdje, no njoj se baš činilo prikladnim zbog toga se upravo sada osjećati zadovoljno. Spremala se otvoriti ulazna vrata i kišobran kad, odmah pred vratima, primijeti Mladena kako zakopčava jaknu. Pomalo nesigurno otvori vrata, a on se okrene poput zeca. -"Tebi se nisam nadao" - reče. -"Da" - odgovori ona - "Ni ja tebi." -"To nije bilo po dogovoru, jel' tako?" -"Planu. I nije bilo po planu. Nimalo. No? Šta sad?" -"Ništa, tu pod krovićem čekam nekog tko ima kišobran da me otprati do auta i idem doma." -"Ja imam kišobran." -"Hoćeš me otpratiti? Povest ću te kući ako želiš. Osim ako si u međuvremenu nabavila auto." Pristane, ni sama ne znajući zašto. Mladen uzme njen kišobran, podigne ga i pokuša ju primiti pod ruku. Ona se pravi da to nije primijetila i stavi ruke u džepove. "Jebale ga ruke" - pomisli.

"Kako pišti ovaj sat, pička mu materina" - prostenje Mladen i malo zakašlje, lupajući rukom po budilici ne bi li je ugasio. Soba je prilično velika i prazna, samo krevet i pored njega ormarić i sat; na krevetu crna plahta; na prozoru crne zavjese. Sat, kašalj, ruka. Tako svakog jutra. Ustane i osjeti nekakav hladni vjetar. Sinoć nije zatvorio prozor. Malo zapuše i ispod kreveta izleti fotografija, on i neka žena. Tako ju je zvao sad, neka žena. Na nekom izletu, putu, čemu li već. Ona nosi nekakvu staru crvenu majicu a on crnu jaknu. "Ajoj" - kaže, podigne fotografiju, otpuše prašinu s nje i zagleda se. Pospremi ju u ladicu i ode u kupaonu. Izvadi četkicu i pastu iz čaše i pogleda dolje. Iz sifona umivaonika izađe žohar. Povrati. Povrati po staklenoj polici s britvicom i pjenom za brijanje, četkici, otvorenoj pasti, umivaoniku i žoharu. Pljucne nekoliko puta i ode po spužvu da ispere rigotinu. Krene čistiti i primijeti da žohara više nema. Negdje po njegovoj kući luta žohar zaprljan njegovom rigotinom. Divno. Ponovo povrati, ovaj put po spužvi koju je ponio da počisti kupaonu, vlastitim rukama i pločicama na podu. "U pičku materinu" - prostenje kroz zarigana usta. Pljune.


***


Jasna je uzbuđeno koračala prema predavaonici gdje je trebala održati prvo predavanje na novom radnom mjestu. Obula je i cipele u kojima s koraci čuju, neke svečane, koje je dotad nosila samo jednom. Vjerojatno i presvečane za hodanje po hodniku popločenom ružnim žutim pločicama koje za kišnog vremena kroz truli krov namače voda. Ipak, bilo je to uzbuđeno hodanje po tom ružnom hodniku, prvo hodanje koje je obavljala kao profesor koji će zamijeniti svog kolegu koji danas iz nekog razloga kasni na posao. Možda kasnije dođe pa ga upozna. Sigurno se radi o zanimljivom i simpatičnom čovjeku. Možda joj udijeli i koji savjet u vezi predavanja. Misli su se u njenoj glavi množile i taložile negdje na dnu, negdje gdje je boravio i strah od pričanja pred četrdesetak nepoznatih ljudi pred koje će upravo stati. Dođe do vrata s plavom naljepnicom na kojoj piše "14", uzdahne i polako uđe.


***


Trčeći od auta do ulaznih vrata, Mladen je razmišljao kako je jako glupo ne uzeti kišobran ako vidiš da vani pada kiša. Uđe i zalupi vrata. Domar ga opsuje i pozdravi dizanjem šalice kuhanog vina. Bio je živčan i nesretan jer je znao da će se sutra prehladiti, ali kapanje vode s kose ga je oraspoložilo. Prvi put je osjetio sreću zbog kiše koja mu se cijedi niz kosu prije dvije godine. Netko od njegovih prijatelja primijetio je da je počeo značajnije ćelaviti i otad stalno promatra svoju kosu, nedostaje li koja vlas, prorjeđuje li se, nastaje li na njegovom tjemenu lepinjica (u zadnje vrijeme, širi li se lepinjica) i hoće li možda potpuno izgubiti kosu bila su pitanja koja si je postavljao svaki dan, prolazeći prstima kroz svakim danom sve rjeđu kosu. Ali kad bi ju smočila kiša, njegova kosa postajala bi snažnija, gušća, činilo mu se kao da je ima više. Nakon što bi ju oprao, stajao bi pred ogledalom, gledao ju i čekao da se osuši. Pola sata, sat: nikamo mu se nije žurilo, uživao je. Zato je i sad, osjetivši kap kiše što je pala s njegove kose, osjetio sreću.
Kad je došao do predavaonice, učinilo mu se da je netko već tamo i da priča. Mogao je, zapravo, sasvim jasno čuti ženu kako drži predavanje. "Nema me pet minuta i odmah šalju zamjenu" - pomisli i opsuje. Naglo otvori vrata i pred pločom ugleda crnokosu ženu u cipelama koje je dosad vidio samo jednom. Kap kiše s njegove kose padne na parket.

"Sve ima kraj, pa tako i moja nezaposlenost!" - veselo je Jasna govorila svojim roditeljima. Zapravo, i suviše veselo. Njene su riječi odzvanjale od žutih zidova malene prostorije sa stolom i tri stolca u kojoj je bilo toliko tiho da je svaki predmet ispuštao vlastiti zvuk: stolci su škripali od meškoljenja dupeta onih što na njima sjede za vrijeme jela, stol je škripao od naslonjenih laktova, tanjuri su škripali pod dodirom žlica. Na zidu je visio kalendar star valjda deset godina, uvijek okrenut na isti mjesec, uvijek okrenut na onu istu deprimirajuću sliku nekakvog polupovenulog cvijeća u ćupu iste krem boje kakve je bio i linoleum na podu sobe, s rupama od nogu stolaca. Da, suviše je veselo Jasna objašnjavala roditeljima svoju radost zbog napokon pronađenog novog posla. Njene su riječi odzvanjale prostorijom u kojoj se inače čuje samo kazaljka sata, srkanje juhe i, ponekad, muha koja sleti na kruh u košarici pa ju njezina majka potjera rukom, da bi se za nekoliko sekundi opet vratila. Otac tiho zastenje, preplašen neočekivanom bukom iz Jasninih usta, i nekoliko kapljica juhe mu se prolije iz žlice i zaprlja stolnjak. "Slabo jedeš" - prekine ju majka.


***


"Fuj jebem ti, šta je ovdje zadimljeno i smrdljivo" - ljutito će Marko. "Aj šuti i popij čaj" - odgovori mu Mladen. U birtiji se dim zaista mogao rezati nožem pa nijedan od prijatelja nije primijetio da se iz šalica s čajem puši kao iz Turčinovih usta. Prvi gutljaj im oprži jezike. Marko tiho jaukne, a Mladen se namršti. Idućih dvadesetak minuta proveli su šuteći i kimajući glavom kad bi pored njih prošla konobarica u dopičnjaku. Cijelo to vrijeme Mladen je razmišljao o tome kako dugo nije nijednu ženu držao za ruku. Negdje u svom beskrajnom svijetu, zacrtao si je kako je najuzvišeniji, najočitiji i općenito najbolji iskaz ljubavi držanje za ruke. Drugim riječima, razmišljao je o tome kako se dugo nije osjećao kao da nekoga voli. Jednom je nekom prijatelju pričao o toj teoriji s rukama pa mu je on rekao da vjerojatno tako osjeća jer ga mama u djetinjstvu nije držala za ruku. -"Baš je glup" - pomisli. Onda mu misli ponovo počnu besmisleno letjeti. Namaz od tunjevine. Željezna zahodska školjka. Klasična glazba. Rum. Čaj. Čaj! Pa otpije gutljaj već ugodno mlake tekućine. Marko odjednom ustane da ode, a Mladen ga lupi po ruci da pričeka. "Reci..." - počne - "Jel' ti voliš onu svoju?" -"Volim" - odgovori mu Marko. -"A kad sam vas neki dan vidio u gradu, niste se držali za ruke. Kako ju onda voliš?" -"A?" -"Pa kad voliš ženu, trebao bi je držati za ruku!" -"Otkud sad to?" -"Pa eto, to je jednostavno tako" -"Ma ti si lud. Ajde vidimo se" - reče, okrene se i ode. Mladen ostane sam u dimu i s jednom i pol šalicom čaja. Stavi ih jednu pored druge, spusti pogled i osjeti potrebu da sam sebe primi za ruku.

"Sve ima kraj" - govorio je, reklo bi se, četrdesetpetogodišnji čovjek, koji je nedavno počeo vidno ćelaviti pa zbog toga sad kosu češlja prema sredini, ne bi li pokrila kožu na tjemenu. Objašnjavao je definiciju svemira nezainteresiranim dvadesetogodišnjacima i, prilično se unijevši u posao, mnogo gestikulirao, šetao lijevo-desno i vrtio u ruci komadić bijele krede. "Sve ima kraj i taj kraj nam je ponekad i vidljiv. Evo, ovaj stol ima krajeve, lupim rukom po njegovom rubu i osjetim njegov kraj. Kraj u prostoru. Život ima kraj. Kraj u vremenu. I tako dalje, i tako dalje. A svemir također ima kraj, ali taj kraj, njegova granica, se bez prestanka pomiče sve dalje. Zato je beskonačan i zato se širi. Jasno?" Završivši, podigne pogled i primijeti kako su se klupe gotovo potpuno ispraznile, sjediti je ostalo samo još nekoliko mladića koji su upravo trpali bilježnice u torbe, i djevojka koja je gledala u svoj mobitel. Baci ostatak krede u koš, obuče jaknu i izađe u hodnik u kojem se, uz puno jeke, čulo iritantno škripanje đonova njegovih tenisica i ništa manje iritantno škripanje vrata koja za sobom nije zatvorio. Skrene lijevo da se popiša. U WC-u naiđe na kolegu koji ispred pisoara upravo raskopčava hlače. "Zdravo" - kaže. Desetak sekundi su tiho i koncentrirano stajali i šutjeli, a kad su topli mlazovi potekli potiho su izdahnuli i počeli razgovarati. "Kad dolazi ona nova profesorica što će me mijenjati u grupi tri?" - upita svog kolegu - "Znam da znaš pa te pitam. Meni nitko ništa ne govori, već sam postao živčan." -"Sutra. Tako su mi bar rekli." -"Hvala" - reče, otrese se i zakopča hlače. Potapša prijatelja po ramenu i izađe.


***


Sve ima kraj. Osim Mladenovog svega. Što god je počeo, nije završio. Svugdje je nekako na neugodnoj polovici između početka i kraja, kao da do kraja ima previše posla koji mu se ne da odraditi. Uzmimo, primjerice, odrastanje. Za njega je to značilo odseliti se u vlastiti stan i imati svoj auto, ali ne i kuhati, prati i čistiti. To je zamijenio odlaskom majci na ručak (svakog dana točno u 13 i 20, s tim da svake subote sa sobom donese vreću prljave robe, a odnese čistu), te majčinim dolascima u njegov stan ponedjeljkom, dok je na poslu, prilikom kojih usisava, briše prašinu i pere pločice. Zauzvrat joj ljeti kosi travu, a nakon toga mu otac prigovara kako je nezreo i ništa ne radi. Tu misao, koja ga i samog često proganja, pokušao je presjeći izgradnjom akademske karijere, no i tu je stao. Radi u ustanovi koju oni što ju pohađaju nazivaju fakultetom, a on smatra da se radi o tečaju. Znanstvene radove kojima bi dogurao do titule doktora, koju je nekad tako želio, sad je zapustio. A nije bolje stajao ni sa ženama. Sa ženom, zapravo. Jer, iako, bar kako tvrdi prijateljima, često prakticira snošaj, i to svaki put s drugom, u njegovom je životu dosad samo jedna žena bila značajna. Nju nije vidio pola godine, nakon nečega za što je mislio da je kraj. Dobro, možda je i bio kraj, ali ne i u njegovoj glavi. I tu je stao negdje na polovici. Polovičan. Tako je pisalo i u svjedodžbama. Barem onima kojih se njegov otac sjeća. O svemu tome mislio je onako kako već misli lete kad ležiš u krevetu, gledaš u strop i lijen si ugasiti svjetlo. I odjednom je pomislio kako želi da ovom danu bude kraj. Pa ga je ugasio i okrenuo se na bok.

Ježevi spadaju u skupinu najljepših životinja. Oni su naši šumski prijatelji i na svojim leđima nose jabuke, kruške i ostale sezonske plodove. Ova divna bića katkad možemo susresti i u vlastitom dvorištu ili prilikom noćne šetnje livadom. U tom slučaju, korisno je uvijek sa sobom imati srednje veliku staklenku napunjenu kukcima i puževima koje iz dna duše mrzimo. Sadržaj staklenke bismo ionako spalili, pa ga je bolje dati lijepom ježu da se njime nahrani. Prelijepi jež će raskomadati ružna tjelesa insekata i golaća te u svom probavnom traktu pretvoriti njihovo zlo u svoju dobrotu i ljepotu, a naš će život poprimiti radosnu notu. Ako nam staklenka s kukcima i puževima nije pri ruci, možemo ga nahraniti i obližnjom lubenicom. Ni u kom slučaju ne smijemo mu dati mliječne proizvode, poput pudinga s okusom vanilije (isto vrijedi i za čokoladu) ili sira, iako će ih rado proždrijeti i zahvaliti nam ugodnim zvukom. Sastojci mlijeka, naime, štete dragom ježu i uzrokuju bolest, pa on nezadovoljno stenje i kaka tekućinu, a ponekad i na krivi otvor.


Borbeni jež, s posebnom nogavicom za tuču. Borbe ježeva i danas su jedan od popularnijih sportova. Ježevi su u borbi uvijek pošteni, te se na kraju noguju s protivnikom. U povijesti su zabilježeni mnogi slavni ježevi, no nažalost, gugl ne zna ništa o njima.

Svi znamo kako naš voljeni jež izgleda pa nema potrebe to osobito opisivati. On je jednostavno - lijep. Zbog tolike ljepote svi dobri stanovnici šume ga vole, te je u opasnosti samo od zlih ptica, koje ga žele pojesti jer su ružne i zavidne i nitko ih ne voli. Protiv neprijatelja divni jež ima savršen sustav obrane: na trenutak napusti svoj zemaljski oblik i teleportira se u raj, gdje razveseli bivše stanovnike Zemlje svojim dolaskom, ostavljajući na našem planetu tek svoju ljušturu prekrivenu bodljama, koja se odmah sklupča u kuglu od žalosti što ju je prekrasni jež napustio. Glupa ptica pomisli kako se čitav jež sklupčao i da će ju ubosti svojim oštrim bodljama pa odustaje od lova, a jež se vraća na Zemlju, tješi svoju ljušturu i ponovo je navlači na sebe, milujući je iznutra svojim mekim leđima.


Jež batrljčar, koji je previše godina proveo u borbi: umjesto nogavica, sada nosi protezu koja skriva batrljke

Među ljudima jež nema neprijatelja, osim pokojeg neopreznog vozača koji ga pogazi. Potom ide u pakao. Vozač, ne krasni jež. Osim takvih sitnih ekscesa, ljudi u pravilu vole ježeve i smatraju ih jednom od ljepših pojava na planeti. Zbog svojih bodlji (bodalja) omiljen je i u populaciji narkomana, koji često od njega posuđuju pokoji šiljčić umjesto igle u zamjenu za malo droge. Korištenje ježevih bodlji također je i čišće od ubadanja iglom. Dosad nije zabilježen nijedan slučaj zaraze putem ježeve bodlje. Budući da mogu dobiti rak i cirozu jetre, predivni ježevi često posjećuju terapijske skupine za oboljele od raka te sastanke liječenih alkoholičara, gdje bivaju najdražim gostima kako voditelja, tako i članova skupine. Rak u ježa najčešće zahvaća bodlje, a ciroza jetre jetru.
Stari Egipćani, a kasnije i Englezi, često su jeli ježevo meso. Zbog toga ih je Isus kaznio tako da je cijelu eđipčansku zemlju pretvorio u pijesak, a iznad Engleske objesio ogromni oblak koji neprestano ispušta kišu na njihove bijedne ježojedne glave.


Mali jež sjedi na jabuci koju će uskoro pojesti

Ljudi se često pitaju kako se ježevi pare, misleći da se muški jež ozlijedi na ženkine bodlje. Međutim, ne znaju da se ježev penis nalazi u blizini sredine trbuha! Često se misli da se zapravo radi o pupku. Osim toga, ženka može podići svoju guzičicu te tako otvoriti pristup vagini i olakšati muškom ježu penetraciju, tako da su ozljede pri parenju veoma rijetke. Bebe ježevi rađaju se slijepi i s bodljama pod kožom, kako ne bi ozlijedili majčine reproduktivne organe svojim bodljama i očima. Prosječan jež svojom nas prisutnošću raduje oko sedam godina.
Sve u svemu, sada nam je svima jasnije zašto toliko volimo ove divne životinjice.

Prazan kao nova sveska
Držim te za dlanove
Pa podignem ruke uvis,
Kao grane jablanove

Vrtim te k'o zvrk od pijeska:
Zrna tebe lete zrakom;
Oblikujem poput tijesta,
Nogom dirigiraš mrakom

Fleksibilni kao pero
Izvijamo se u tami:
Osmijeh tvoj u kut me stjer'o
I na novu igru mami


***


Ogledalo čim dokrajčim
Pogledaću oko sebe
Da se dobro savijem
I ljudima obavijem
Tad ću dobrotu početi da trošim
Ili toplotu, da zagrijem zube
Pa da volim svakog osjećajem trošnim
Kažu nije hladno onima što ljube


***


Danas je bio uzbudljiv dan. Prijatelj se vozio na mom biciklu ali ga nije vratio na isto mjesto gdje sam ga ja ostavio nego malo dalje pa sam mislio da ga je netko ukrao. Poslije mi se pokvario bojler pa se nisam mogao oprat pa sam otišao kod susjeda na kupanje. Majka nije htjela prat kosu kod susjeda. Sad je gledala čaroliju. Upravo sam saznao da se jadničak na talijanskom kaže poverino. I skužio sam da, kad u gugl upišeš "siječem", kao rezultat dobiješ stranicu s naslovom "kako se kaže siječem škarama ljude na hindu jeziku". Danas je bio uzbudljiv dan. A pored mene na stolu divna drvena krtica!
http://www.youtube.com/watch?v=2xxKwesCKJk